EU je najveći svjetski uvoznik prirodnog plina. Stoga je diversifikacija izvora snabdijevanja važna i za energetsku sigurnost i za konkurentnost.
Tečni prirodni gas (LNG) je prirodni gas, uglavnom metan, koji se pretvara u tečni oblik za skladištenje ili transport.
Proces ukapljivanja uključuje hlađenje plina na oko -162 stepena i uklanjanje određenih nečistoća kao što su prašina i ugljični dioksid. Kao tečnost, LNG ima oko 600 puta manji volumen od plina pri standardnom atmosferskom pritisku, što mu pomaže da putuje na velike udaljenosti bez potrebe za cjevovodima, obično u posebno dizajniranim brodovima ili cestovnim tankerima.
Kada LNG stigne na svoje konačno odredište, obično se ponovo gasi i distribuira kroz mrežu prirodnog gasa, baš kao i prirodni gas iz cjevovoda. LNG se također sve više koristi kao alternativno gorivo za brodove i kamione.
Važnost LNG-a za sigurnost snabdijevanja EU
Osigurati da sve zemlje EU imaju pristup tržištu LNG-a ključni je cilj strategije Energetske unije EU. LNG pomaže u diversifikaciji opskrbe plinom i poboljšanju energetske sigurnosti u EU. Danas su evropske zemlje sa terminalima za uvoz LNG-a i tržišta LNG-a daleko otpornije na moguće poremećaje u opskrbi od zemalja koje se oslanjaju na jednog dobavljača plina.
LNG tereti su dostupni od širokog spektra različitih dobavljača širom svijeta, a globalno LNG tržište cvjeta ulaskom novih dobavljača kao što su SAD, Rusija i Australija.
U 2021. 13 zemalja EU će uvesti ukupno 80 milijardi kubnih metara (bcm, gasni ekvivalent) LNG-a, što je smanjenje od 4 posto u odnosu na prethodnu godinu. U 2021. uvoz LNG-a činit će 20 posto ukupnog uvoza plina izvan EU. Najveći uvoznici LNG-a u EU su Španija (21,3 bcm), Francuska (18,3 bcm), Italija (9,3 bcm), Holandija (8,7 bcm) i Belgija (6,5 cm).
potrošnja i potražnja
Prirodni plin trenutno čini oko četvrtinu ukupne potrošnje energije u EU. Oko 26 posto ovog prirodnog plina koristi se u industriji proizvodnje električne energije (uključujući kombinovane toplane i elektrane), a oko 23 posto u industriji. Većina ostalog se koristi u stambenoj i uslužnoj industriji, uglavnom za grijanje zgrada.
Potražnja za gasom u Evropskoj uniji iznosi oko 400 milijardi kubnih metara (bcm) i očekuje se da će ostati relativno stabilna u narednih nekoliko godina prema sadašnjoj politici. Očekuje se pad domaće proizvodnje gasa, što bi moglo uticati na uvoz gasa.
Istovremeno, politike usmjerene na jačanje postizanja energetskih i klimatskih ciljeva do 2030. godine, kao što je povećana energetska efikasnost u grijanju i industriji, mogle bi dovesti do smanjenja ukupne upotrebe plina u cijeloj EU.
proizvodnja i uvoz
Trenutno se oko 10 posto potreba EU za prirodnim gasom podmiruje domaćom proizvodnjom. Podaci za 2021. pokazuju da će se, osim LNG izvora, ostatak uglavnom uvoziti iz Rusije (41 posto), Norveške (24 posto) i Alžira (11 posto).
Udio LNG-a se stabilizirao posljednjih godina, čineći oko 20 posto uvoza 2021. godine, pri čemu najveći dio dolazi iz SAD-a (28 posto), zatim Katara i Rusije (oboje oko 20 posto), Nigerije (14 posto) i Alžir (11 posto).
Qatar is currently by far the world's largest supplier of LNG at around 170 bcm per year. Other large (>20 bcm) dobavljači uključuju Australiju, SAD, Nigeriju, Maleziju, Rusiju i Indoneziju. S obzirom da bi nova postrojenja u SAD-u i Australiji trebala biti pokrenuta u sljedećih nekoliko godina, doći će do daljnjeg porasta globalnog LNG-a.
infrastrukture
Ukupni kapacitet EU za uvoz LNG-a je ogroman (oko 157 milijardi kubnih metara godišnje u obliku regasifikacije) - dovoljan da pokrije oko 40 posto ukupne trenutne potražnje za plinom. Međutim, u Jugoistočnoj Evropi, Centralnoj i Istočnoj Evropi i regionu Baltičkog mora, mnoge zemlje sa manjim pristupom LNG-u i/ili velikim oslanjanjem na jednog snabdevača gasom najteže su pogođene krizom snabdevanja. Važno je osigurati da ove zemlje imaju pristup regionalnim plinskim čvorištima s više izvora snabdijevanja, uključujući LNG.
Prema EU listi predmeta od zajedničkog interesa (PCI), LNG strategija uključuje listu kritičnih infrastrukturnih projekata koji su neophodni da bi se osiguralo da sve zemlje EU mogu imati koristi od LNG-a.
Za svaku novu infrastrukturu, komercijalna održivost je veoma važna. Što se tiče LNG terminala, njihovo korištenje u cijelom regionu ili opcija nižih troškova i fleksibilnijih tehnologija, kao što su plutajuće jedinice za skladištenje i regasifikaciju (FSRU), mogu uvelike poboljšati njihovu održivost.
LNG terminali, kao i druga energetska infrastruktura, treba da se finansiraju kroz tarife za krajnje korisnike (investiciju plaćaju svi potrošači gasa kao deo svojih mesečnih računa za gas); Određeni broj kompanija preuzima obavezu, u zamjenu za prava krajnje upotrebe kroz dugoročne rezervacije kapaciteta). Ali čak i uz dobar poslovni slučaj, finansiranje u nekim slučajevima i dalje može biti izazov.
Za projekte koji su posebno važni za sigurnost snabdijevanja, fondovi EU, kao što je Evropski fond za povezivanje, mogu pomoći da se popuni jaz u finansiranju. Zajmovi EIB-a i Evropski fond za strateška ulaganja (EFSI) mogu biti drugi izvori dugoročnog finansiranja.
